Kreševljaković: MESS nije samo posao, već čista ljubav (Foto: S. Saletović)

Kreševljaković: MESS nije samo posao, već čista ljubav (Foto: S. Saletović)

DNEVNIK

Nihad Kreševljaković, direktor Festivala MESS: „Drugačijost” je naša potreba

Autor: Avaz.ba
07.10.2017 17:07
A
A
A

Subota, 30. septembar 

Otvaranje iz Raspotočja

Jutro je započelo predstavom iz programa Mali MESS. Veoma nam je važan ovaj program jer vjerujemo da će ta vesela dječija lista za desetak godina biti posjetioci sarajevskih pozorišta. Dan uglavnom prolazi u pripremama za otvorenje Festivala. Velija Hasanbegović i Nikola Blagojević su u rudniku Raspotočje, gdje snimaju materijale koji će se emitirati kao dio ceremonije otvaranja koju režira Dino Mustafić.

U dogovoru s Besimom Svrakom nevješto pokušavam postavljati neke videomaterijale na Instagramu magazina FBL. Odlazimo u Zenicu. Živio autoput!

U pozorištu je sve spremno za predstavu „Slijepi pjesnik“. Velija i Nikola pokazuju materijale iz rudarske jame. Na jednom zidu ispisan je rudarski pozdrav “Sretno“. Na sceni je Dino okupio skupinu zanimljivih ljudi koji će otvoriti ovogodišnji Festival. Moto ovogodišnjeg Festivala je „Slavimo različitost“.

„Drugačijost i prihvatanje drugačijeg je naša potreba jer samo u odnosu na nju znat ćemo ko smo. Strah od nje u biti strah je od komunikacije, od potrebe za govorom, za riječima, za mislima, od potrebe za traganjem kosmosa, i to ne onog vidljivog, već onog u nama.“

Nedjelja, 1. oktobar

Podrška Kataloniji

 

U Pozorištu mladih igra bh. predstava „Mali nauk o životinjama“. Ujutro me je dočekalo nekoliko lijepih mailova, a između njih jedan od dragog kolege i pravog teatarskog čovjeka Nihada Kapića koji piše: “Iskrene čestitke na otvaranju još jednog MESS-a i naravno na hrabrosti što se sa svojom ekipom baviš teatrom u ovim vremenima na ovim prostorima.“ Drugi kolega u poruci, između ostalih lijepih želja, želi i da „sve prođe mirno“. Do prošle godine mi nisu slali takve poruke.

Koristim nekih pola sata slobodnog vremena da odem do Trga Barcelone da se pridružim skupu podrške našim prijateljima i prijateljicama iz Katalonije.

U prostoru Crvenog križa, nekadašnjeg kina “Sutjeska”, gdje će, nadamo se, biti smještena Scena MESS kao novi sarajevski teatar, postavljena je fantastična izložba postera agencije „Fabrika“. „Fabrika“ radi vizuelni identitet Festivala još od davne 1998. Potpuno logično i zasluženo „Fabrici“ smo dodijelili Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra.

Navečer uživamo u fantastičnoj predstavi Novog teatra iz Poljske. Na sceni su ljudi koji s nama komuniciraju znakovnim jezikom. Nisam znao da se znakovni jezik razlikuju od zemlje do zemlje. Naučio sam „aplaudirati“ na znakovnom jeziku... I dugo sam „aplaudirao“ mašući raširenim rukama iznad glave.

Ponedjeljak, 2. oktobar

Djeca najbolja publika

U “Meeting Pointu” djeca uživaju u animiranom filmu “Ježeva kuća” i “Vunenom pozorištancu”. Djeca su stvarno najbolja publika. Večeras će u Sarajevu nastupiti gosti iz Argentine i Italije dok će predstava „Elektra“ u makedonskoj produkciji i režiji starog znanca Andrija Zholdaka iz Ukrajine biti izvedena u Zenici. Makedonci su se negdje na putu do Bosne otrovali pa im organiziramo odlazak na infuzije.

U prostoru Crvenog križa promoviramo neobično važnu i vrijednu knjigu „Teatar u ratnom Sarajevo 1992-1995“ autora Davora Diklića. To je zaista jedan od najvrednijih dokumenata o umjetnosti iz perioda rata. Koristim slobodno vrijeme da napišem tekst „Sjećaš li se Barcelone?“

Izložba Diklića možda me dodatno podsjetila zašto je važno dići glas za Katalonce. Nakon svega što su za nas učinili u ratu taktizirati s tom podrškom nije ništa drugo nego licemjerje. Podsjećam u tekstu ljude da su prilikom pada Srebrenice, a bijesni zbog dvolične politike međunarodne zajednice, Katalonci cijelom svijetu uputili tada poruku da je tragedija Bosanaca i njihova tragedija, te raširili transparente na kojima je pisalo "Svi smo tu, samo nas je 8.000 hiljada manje".

 

Utorak, 3. oktobar

Teško iskustvo u Visokom

U Sarajevu će biti izvedena predstava „Mirna Bosna“ koja je dio programa “BH Fokus”. U Narodnom pozorištu u glavnom programu izvedena je predstava „Moja fabrika“ u režiji Selme Spahić. Baš volim tu predstavu. Nisam je, nažalost, stigao ponovo gledati jer smo imali pravu malu dramu u Visokom, gdje je trebao biti prikazan animirani film „Ježeva kuća“ kao dio programa Mali MESS. Iako je sala bila puna djece, upali smo u pravi vir tehničkih problema da je program jedva izveden. Hana, Oliver i ja smo baš učinili sve što smo mogli, ali nekad baš sve krene naopako. Iako je to bilo baš teško iskustvo, dobro je da nas podsjeti kako se ništa nikad ne smije prepustiti slučaju.

Nakon predstave „Magic evening“ rediteljke Anice Tomić u Sarajevskom ratnom teatru, odlazimo u Kamariju, mjesto s jednim od najljepših pogleda, a u želji da ime prethodne predstave pretočimo u jedno lijepo vanteatarsko iskustvo. Uživamo u pogledu na grad koji volimo.

 

Srijeda, 4. oktobar

Fali križnih tokova

„Ružno pače“ izvodi se za djecu u Domu „Bjelave“. Odlazimo na predstavu “Rashomon” u produkciji “East Westa”. Puno mladih je u publici, ali čekamo naše goste iz Francuske, koji zbog gužve u saobraćaju malo kasne. Izgleda da nam fali još kružnih tokova.

Selma Spahić i ja pričamo o historiji MESS-a i podsjećamo se kako u frci ponekad zaboravimo to da MESS nije samo posao, već čista ljubav. Navečer u SARTR-u gledamo zaista predivnu i potresnu predstavu MDLSX, a potom odlazimo u Kamerni, gdje je izvedena predstava „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ“.

Četvrtak, 5. oktobar

Lejlina borba

Odlazim u SARTR, gdje je organizirana promocija fotomonografije “Žene opkoljenog Sarajeva“ autora Hidajeta Delića. Knjiga koju smo publicirali u suradnji s Fondacijom “Heinrich Böll” u BiH tematizira ulogu žene u opkoljenom gradu, te ima za cilj biti primjer, motivacija i inspiracija da se ova tema što dublje istražuje i da joj se dodijele mjesto i pažnja koje zaslužuje u našem društvu i vremenu u kojem živimo.

Zaista uživam u onome što govore Jovan Divjak, Amira Sadiković, Marion Kraske i Una Bejtović. Una podsjeća da MESS, izuzimajući mene i Dinu, zapravo čine žene. Jedna od njih je moja draga prijateljica i kolegica Lejla Hasanbegović. U periodu rata je svaki dan pješke dolazila s Alipašinog Polja do kancelarija u Titovoj. Imala je dugu plavu, uvijek opranu kosu. Danas to zvuči normalno. Tada je to bilo pravo čudo, pogotovo što za njenu tadašnju dužinu kose nije bio dovoljan samo jedan kanister! Danas joj je kosa kratka jer se, kao i veliki broj žena u našoj zemlji, bori protiv kancera.

Bez obzira na to, svaki dan je s nama, hrabra, vedra i sposobna. Lejla nas kroz smijeh, kada upadnemo u frku, uvijek podsjeti na to da objektivno naši problemi nisu nikakvi problemi. Kaže nam da, ako mislimo da jesu, ona će nas odvesti gore do Onkologije da skontamo o čemu priča. Onda se mi uozbiljimo i nastavimo raditi svi svoje poslove. Toliko sam joj zahvalan na svemu, kao i na tome da će njenom inicijativom MESS-ovci ove godine uzeti učešće u utrci „Race for cure“...

Nakon izložbe u SARTR-u počinje predstava “Majstor i Margarita” Aleša Kurta. U Pozorištu mladih gledamo potresnu predstavu „Neželjena“, nakon koje smo se sreli s Fatihom koji vodi jedan manji festival u Istanbulu. Po odnosu prema umjetnicima možete znati kakve su države. U Turskoj bi to moglo biti puno bolje. Puno bolje! U Narodnom pozorištu predstava Harisa Pašovića „Otkrivanje žene“. Ona je druga od tri ovogodišnje bh. predstave na MESS-u, a lijepo je da dolaze iz tri različita grada: Sarajeva, Tuzle i Zenice.

Lijepu noć obasjavaju rakete navijača Sarajeva!

 

Petak, 6. oktobar

Don't mess with “Avaz”

 

5.11 je ujutro. Ne znam baš kako ću se ujutro probuditi, ali obećao sam poslati ovaj tekst za “Avaz” pa kontam bolje je napisati ga sada jer, u protivnom, sutra bi se moglo nešto zakomplicirati. Don't mess with “Avaz”.

Naravno dnevnik nisam vodio po danima, već ga pišem po sjećanju i sigurno sam fulio puno stvari... Svaki Festival je zapravo cijela jedna knjiga, a mi tu knjigu ponosno ispisujemo 57. put. Neki od mlađih ljudi koji su sada tu možda dočekaju i 100. Festival. Medicinski je moguće. Ja neću, ali nema veze. Bitno mi je da vjerujem da ovo što sada radimo jeste vrijednost i nešto što će ostati kao dio onoga što ova zemlja, njeni građani i građanke zaslužuju. Festival MESS kroz cijelu historiju bio je mjestom slobode, otvorenosti, komunikacije... Slavili smo različitost i kao takvi mi smo, hvala Bogu, svijetla strana naše realnosti.

Koristim priliku da zahvalim svim ljudima bez kojih MESS ne bi bio moguć, a njih je previše da bi ih sada mogao nabrojati. Još dva dana su do kraja Festivala. To je predugo u smislu problema s kojima ćemo se sresti. Bit će još dobrih predstava, a od današnjih izdvojit ću ovu bugarsku koja se bavi temom sirijskih izbjeglica, a zove se MIR VAMA...